Intervju Gordana Nuhanovića za hrvacki Plajboj

snimijo Stanko Herceg H.F.S.

20 PITANJA

 

- Sve što si naveo su stereotipi koji mediji iz čiste lijenosti posreduju u javnost. Tamburice, konji, snaše i pijani bekrija s rakijom i šokačkom reklom - ništa od toga uglavnom više ne postoji. Osobno, tamburice smatram zaostalim i dosadnim instrumentom koji ne priliči ni duhu vremena, a niti mom senzibilitetu. Mene naprosto ne zanima oponašanje onoga što se radilo prije 100-200 godina. Uvijek sam, he, he, nastojao biti moderan momak.

5. Odakle taj bunt, gorčina i sarkazam?

- On je odraz stanja, više duhovne nego materijalne bijede s kojim se svakodnevno suočavamo, možda mi ovdje, na istoku, čak i više od ostalih. Ako Satan, Majke i Septica imaju nešto zajedničko, onda je to taj otpadnički, gerilski osjećaj... Sve u svemu, rock koji sviramo ljut je onoliko koliko smo mi bijesni.
Svjesni smo da nećemo promijeniti svijet, ali si barem dajemo malo oduška. Neil Young je pjevao: - Bolje je izgorjeti nego izblijedjeti.
6. Na albumu-prvijencu koji objavljuje Aquarius Records» naći će se 13 pjesama; uz već poznate angažirane pjesme iz najranije faze «Nisam vratio oružje u MUP» ili pak himničke «Nećemo promjene», ima i dosta novijih pjesama s pozitivnim nabojem, a i pokoji paraljubavnički ep kao što je «Govno mrtve babe».

- Prvo smo pisali o onome što ne želimo, ali s ironijskim odmakom. Tako spomenuta pjesma «Nećemo promjene» govori o mačo muškarcu koji je zadovoljan svojim životom i nema ga namjeru mijenjati za razliku od, recimo, momka u pjesmi «Odoh u pedere» koji raskida s heteroseksualnom okolinom i ravnajući se prema zovu svojih osjećaja odlazi, dakle, u pedere.
« Govno mrtve babe» nije ljubavna pjesma kao što se iz naziva može zaključiti, već naše razračunavanje sa fašizmom. Uz sve već nabrojano, mi smo još i antifašisti. U pjesmi mrtva baba predstavlja fašizam, a njezino govno neofašizam-kad staneš u njega, ono zasmrdi.

7. U tekstovima Septicinih pjesama, ali i među likovima tvojih stripova uočljiva je odsutnost rasnih ljepotica. Kada je o ženama riječ, dominiraju babe i «samohrane majke nerotkinje» u prilično lošem psiho-fizičkom stanju. Kako to tumačiš?

- Vrlo jednostavno. Ljepotice nisu zanimljive kao likovi, osobito ne za tip humora koji mene zanima. Površne su i teško nasmijavaju ljude, a crtanje erotskih stripova nikada mi nije bilo napeto. Tako je i u pjesmama. Sve tipične ljubavne pjesme skončavaju više-manje šablonski, a Septica ionako nema ambiciju nastupiti na dalmatinskim festivalima ili kajkavskim popevkama, a na Festival klapa u Trogiru nas sigurno neće ni zvati.

8. Dobro, ali kakva je kod vas atmosfera u back-stageu?

- Atipična, rekao bih, barem što se tiče Bumušku Kušlua, Grande El Loca i mene. Nas trojica obično pričamo gluposti ili igramo «Čika Mika izgubio bika», obaramo ruke, bacamo sjekire u vrata... Obraz nam donekle spašava onaj mlađi dio banda. Moram naglasiti da smo svi odreda heteroseksualni, pogotovu gitarist.

 

3. Septica njeguje vrlo žestok glazbeni izričaj, svojevrstan mix metala, rapa i punka. Uza sve to, tvoji tekstovi pršte izuzetno opscenim strofama i društveno-političkom provokacijom. Kada se sve uzme u obzir, vjeruješ li da ćete proći na radio-postajama?

- Teško je u to vjerovati s obzirom na konzervativni ukus koji prevladava na većini naših radijskih postaja, ali kada smo krajem devedesetih Bumušku Kušlu i ja kretali u ovaj projekt, dogovor je bio: bez kompromisa i podilaženja prosječnom hrvatskom čovjeku! Naš single «Gaće» već je odavno distribuiran diljem zemlje, ali glazbeni urednici izgleda su posve zatečeni njegovim sadržajem i čekaju daljnji razvoj događaja. Koliko čujem, netko ga ipak katkada pripusti u eter, premda isključivo u noćnom terminu.»Gaće» su nespretan odabir za single, ali imali smo gotovo namontiran spot još prije negoli je bilo govora o albumu, pa je to tako i ostalo. Usprkos svemu, naši fanovi obožavaju tu pjesmu.

4. Dolazite iz Vinkovaca, grada «mekih» tamburica, rastrčanih čilaša i pastoralnih prizora u kojima žeteoci, rame uz rame s kombajnima, pjevaju u polju. S druge strane, odande je došao najžešći zvuk u državi, od pokojnog Satana Panonskog, preko Majki i Kojota pa sve do Septice.

 

 

1. Septica je postala klupska underground atrakcija puno prije nego što je izdavanje albuma uopće bilo u planu. Je li tome razlog tvoja karizma strip-crtača ili je interes publike privukla kvaliteta banda?

- Mislim da je štos u tome što sviramo glazbu kakve fali ovim prostorima, a i tekstovi su poprilično originalni i otpjevani na hrvatskom jeziku, a ne na tamo nekom dijalektu. Osim toga, jeftini smo i imamo atraktivan scenski nastup.

2. Kad već spominješ vaš scenski nastup, on je najvećim dijelom baziran na vokalnoj interakciji dva krupna muškaraca u srednjim godinama, Milana Lazarevića-Zolje i tebe.

- Ne bih to tako pojednostavljivao. Činjenica je da smo Zolja i ja kao duet u prvome planu. Njegovo umjetničko ime je Bumušku Kušlu, pripadnik je rumunjske dijaspore i bratić od tetke nogometnog asa Dumitru Mitua( O kojem također imamo pjesmu, ali ona ide na drugi album), a ja sam jednostavno Govnar Smrti, bivši čuvar kotlića u sindikatu «Solidarnost» u Gdanjsku. No, tijekom koncerta iza nas se odvija pravi pakao. Gitarist Tomislav Kordić i basist Slaven Nuhanović snažni su mladići koji prosto pršte energijom, a za njima nimalo ne zaostaje legendarni bubnjar Vukovarsko-srijemske županije Dejan Vrebić alias Grande El Loco-Sakati. Kad ide instrumentalni dio, onda se nas dvojica razmaknemo, neka i oni dođu do izražaja. Tek tada polete gaćice, grudnjaci i muške gaće, a kordonu zaštitara stiže pojačanje iz pričuvnog sastava.

3. Septica njeguje vrlo žestok glazbeni izričaj, svojevrstan mix metala, rapa i punka. Uza sve to, tvoji tekstovi pršte izuzetno opscenim strofama i društveno-političkom provokacijom. Kada se sve uzme u obzir, vjeruješ li da ćete proći na radio-postajama?

- Teško je u to vjerovati s obzirom na konzervativni ukus koji prevladava na većini naših radijskih postaja, ali kada smo krajem devedesetih Bumušku Kušlu i ja kretali u ovaj projekt, dogovor je bio: bez kompromisa i podilaženja prosječnom hrvatskom čovjeku! Naš single «Gaće» već je odavno distribuiran diljem zemlje, ali glazbeni urednici izgleda su posve zatečeni njegovim sadržajem i čekaju daljnji razvoj događaja. Koliko čujem, netko ga ipak katkada pripusti u eter, premda isključivo u noćnom terminu.»Gaće» su nespretan odabir za single, ali imali smo gotovo namontiran spot još prije negoli je bilo govora o albumu, pa je to tako i ostalo. Usprkos svemu, naši fanovi obožavaju tu pjesmu.

 

9. Kada je riječ o likovima iz tvojih stripova, neka od njihovih glavnih obilježja su debljina, teška hrana i kronični problemi s unutarnjim traktom. Je li to odraz podneblja u kojem živiš?

- Pa, donekle si u pravu, iako i ja, kao što vidiš, imam koji kilogram viška. Rezoniram ovako: ako je netko mršav, taj je mršav s razlogom. Ili je bolestan ili je bio u logoru ili je narkoman ili je devijantan sam po sebi. Osim toga, debeli su zanimljiviji kao karakteri i od njih se na neki način način očekuje da puštaju vjetrove i uveseljavaju ljude oko sebe.
10. Je li točno da si zbog banda zanemario crtanje i slikanje?

- Od crtanja stripova i dalje živim tako da je to nemoguće zanemariti. Istina je da čovjek nakon dvadeset i više godina kontinuiranog crtanja stripova u ovoj zemlji počinje osjećati umor. Čini ti se kao da hodaš u nekom začaranom krugu: tržište gotovo i ne postoji, profesionalnih izazova sve je manje, a honorari su uglavnom – jadni. Ali, još uvijek nisam izgubio ljubav prema stripu i svako jutro rado sjedam za radni stol.

11. No, od davnih dana imao si želju za svirkom i koketirao s nekoliko rock-sastava.

- Bilo je čak nekoliko relativno ozbiljnih pokušaja, i to tijekom osamdesetih u Vinkovcima kada je scena bila stvarno nabrijana. Svirao sam bas i sudjelovao u pisanju tekstova u grupama The Užas, a potom i u Špilšulu, no sve je to ostalo u lokalnoj domeni. Tek sada, u srednjim četrdesetim, sa Septicom postižem rock-izričaj kakvom sam oduvijek težio.

12. Jesi li ikad razmišljao o internacionalnoj karijeri strip-crtača, poput nekih svojih kolega iz generacije?

- Jesam, ali za takvo što potrebno je živjeti tamo, u inozemstvu. A tamo očekuju da radiš na nekom njihovom, već postojećem serijalu, ne zanimaš ih kao autor. Ja nikada nisam bio spreman za taj tip rovovskog rada, za precrtavanje ili tuširanje tuđih stripova. Istodobno, uvijek sam i ovdje imao dovoljno posla i time je priča, što se mene tiče, gotova. Što bi rekao premijer Gruzije, nije sve u novcu. Nešto je i u nekretninama, naftnim bušotinama, tankerima…

13. Zanimljivo, iako si akademski slikar, nikada se nisi u cjelosti posvetio slikarstvu.

- Da, odmah sam se bacio na strip, ali dosta sam i slikao. U posljednje vrijeme nekako sam malo posustao, ali najviše zbog nedostatka prostora.

14. Na zidu u nekoj firmi vidio sam čak i tvoje hiperrealističke slike, mahom «prepoznatljive» gradske vedute na kojima se dobro vide čak i brojevi registarskih pločica na parkiranim automobilima.

- Hiperrealizam, ako se to može tako nazvati, radio sam tek toliko da kažem «Eto i to sam probao». Zapravo sam probao sve, od aktova preko pejzaža do mrtve prirode, sve osim naive. Sada me privlače velike forme, ali za takvo što nemam dovoljno prostora jer je atelje u obiteljskoj kući prilično skučen.

15. Zar gradski oci nemaju sluha za tvoj rad, pogotovo što si ti jedan od modernih simbola Vinkovaca?

- Paradoksalno je da već godinama promoviram ovaj grad, a cijeli radni vijek zarađujem u drugim gradovima. U Vinkovcima uopće nemam posla i još uvijek čekam na atelje. Toliko o kukanju.

16. Poznat si kao jedan od najustrajnijih navijača Cibalije, čovjek kojeg ne mogu zaustaviti ni vremenske nepogode, a ni loši rezultati ili potkupljeni suci. K tomu, autor si jedne od klupskih himni, a tvoj Mali Ivica prerastao je u navijačku maskotu.

- Sad si mi natjerao suzu na oko. Pa i sam znaš koliko smo poraza zajedno odgledali na istočnoj tribini, naravno, našla se tu i pokoja teško izborena pobjeda. Na Cibalijinim utakmicama uglavnom je vrlo stresno i neizvjesno do samoga kraja, ali ne škodi malo se izgalamiti na suca i protivničke igrače – čisto radi srca i krvotoka. Obično nakon utakmice imamo najbolje probe. Što se tiče Ivice, izuzetno mi je drago što su ga Ultrasi sami odabrali za svoju maskotu. Ima to svoju težinu, nije isto kao da su tražili da im se maskota izradi po narudžbi.

17. Veći dio Septice čine obiteljski ljudi, oženjeni muškarci s djecom. Kako vaše supruge podnose turneje, probe i česte izostanke?
- Nije im lako jer ne samo da nas nema kod kuće, nego se još vraćamo i posve švorc, umorni i gladni. Ima za to jedan specifičan izraz ovdje kod nas: «suva kurca, a mokrih opanaka», što bi u prijevodu otprilike značilo: svuda bili, puno se trsili, a malo toga konkretnog obavili. Naravno, sve će se promijeniti u našu korist kada postanemo rock-zvijezde, nedugo nakon objavljivanja albuma.
18. S kime bi volio otpjevati duet?
- S Dinom Dvornikom, Francijem Blaškovićem i, dakako, s Goranom Baretom. No, Shorty je zasad najizvjesniji, sam je nekoliko puta izrazio želju za suradnjom.

19. Prošlo je dvadeset pet godina od objavljivanja «Sabranih nedjela», tvog prvog strip-albuma. U međuvremenu, puno toga se promijenilo na društvenom planu, stasala je cijela jedna generacija, (čak je i Cibalija postala stabilan prvoligaš!), no Mali Ivica je, čini se, i dalje ostao isto onako zaigran i otkačen kao i u trenutku kada si ga prvi put nacrtao.

- Ne bih htio da ispadne kao preseravanje, ali činjenica je da je najteže zadržati dijete u sebi. Meni je to uspjelo, ne s nekim prevelikim htijenjem, takav sam ispao. Ne mogu sebe zamisliti u odijelu, koje je za mene uniforma kao i druge uniforme, s originalnim hrvatskim proizvodom stegnutim oko vrata i aktovkom kako trtarim pred nekim direktorom. Volim se baviti veselim stvarima, ozbiljnost je za groblja i partijske sastanke.

20. Kada bi ti netko ponudio da biraš između rock zvijezde i slikarskog velikana, za što bi se odlučio?

-Za Rock zvijezdu. Ona je sada i ovdje, blješti u trenutku dok si mlad i možeš i želiš uživati u blagodatima takvoga života. Slikari postaju velikanima pred kraj života ili još češće tek nakon smrti. Neponovljiv je osjećaj koji nastaje kada završiš neku sliku za koju misliš da je dobro ispala, ali vjeruj, nije blizu u usporedbi s onim vriskom publike kada band završi s pjesmom.